Dennis Hulme rođen je 18. juna 1936. godine u Nelsonu, na Novom Zelandu. Odrastao je na farmi duhana u Moteuki na South Islandu. Nakon rata, porodica se preselila u Te Puke na North Islandu gdje je Clive Hulme ušao u posao sa kamionima, a Denny je napustivši školu počeo raditi u garaži.
Polahko je napredovao u moto-sportu, a uskoro je dobio mjesto u Cooper-Climaxu sa kojim je počeo i pobjeđivati. Time je izabran za «New Zealand Driver to Europe» 1960. godine, zajedno sa još jednim mladićem, George Lawtonom (što je priznanje koje je bilo otvorilo vrata Evrope i Bruce McLarenu).
Hulme je počeo putovati na utrke širom Evrope, sa Cooper-BMC Formula Junior kojeg je prethodno kupio. Lawton je poginuo u nesreći na Roskilderingu u Danskoj, no Hulme nije posustao. Preživljavao je radeći kao mehaničar u garaži Jacka Brabhama, u Chessingtonu te se postepeno penjao na ljestvici moto-sporta.
1961. godine pružila mu se prilika da vozi za Abarth na Le Mansu, da bi mu 1962. Ken Tyrell ponudio nastup u Formuli Junior. Nakon toga, uslijedio je poziv za mjesto pomoćnog vozača u Brabhamu. 1963. osvojio je polovicu utrka u kojima je nastupao zbog čega ga je Jack Brabham pozvao u njegov Formula 2 tim za narednu sezonu. Brabham i Hulme osvojili su većinu utrka te godine te završili kao 1. i 2. u Evropskom Šampionatu.
Brabham je povremeno angažovao Hulmea za Formulu 1 u utrkama koje se nisu bodovale za prvenstvo 1964., no kako je Dan Gurney vozio jedan, a Brabham drugi bolid, u timu nije bilo stalnog mjesta za Dennya. Svoj debi u Formuli 1 Hulme je doživio u Monzi, 1965., a kasnije te godine ubilježio i prve bodove.
Nakon promjene pravila u Formuli 1, 1966., Gurney je napustio tim da bi započeo vlastiti posao čime je Hulme dobio mjesto drugog vozača. Repco motori pokazali su se konkurentnim te je Brabham osvojio titulu, a Hulme završio kao četvrti. Pobjedama u Monacu i Njemačkoj, te nizom dobrih rezultata, osvojio je i svoju prvu vozačku titulu 1967. godine. Pored toga, učestvovao je u CanAmu sa McLarenom gdje je osvojio drugo mjesto, a bio je i četvrti u Indy 500 u Eaglesu.
Na kraju godine nije imao drugog izbora nego da napusti Brabham, no bio je sretan prelaskom u McLaren sa kojim ne samo da je nastupao u Formuli 1 i CanAmu, već i u britanskim utrkama sportskih auta sa Sid Taylor Lola T70. Te godine osvojio je Talijanski i Kanadski Grand Prix te CanAm naslov pobjedama u Elkhart Lakeu, Mosportu i Stardust Racewayu, a u Britaniji pripao mu je Tourist Trophy. Uspjeh u CanAmu je nastavljen i 1969., no ovaj put Bruce McLaren ga je porazio i osvojio titulu, dok je on uspio pobijediti na samo VN Meksika.
1970. doživio je ozbiljne opekotine ruku nakon što je njegov bolid zahvatio požar u Indianapolisu. Nakon pogibije Bruce McLarena, Hulme se pokazao kao jedna od najjačih karika u timu te je uprkos povredama iznova osvojio CanAm titulu i priskrbio četvrto mjesto u Formuli 1 nizom dobrih rezultata, no bez pobjede.
Godina 1971. nije bila uspješna zbog nekonkurentnosti F1 bolida, Hulmea je u CanAmu porazio njegov nov timski kolega Peter Revson. Ali, 1972. Hulme se vratio na pobjedničke staze u Formuli 1 pobjedom u Južnoj Africi i dobrim rezultatima što ga je dovelo na treću poziciju u ukupnom poretku.
Pobjeđivao je i 1973. no zasjenio ga je Revson. Krajem te godine, Revson je napustio tim da bi otišao u Shadow, ali 1974. poginuo je na testiranju u Kyalamiu. Hulme je bio tu i uzaludno pokušavao spasiti njegov život. Nakon nesreće, odlučio je privesti sezonu kraju i povući se nakon toga. Pobijedio je na Argentinskom Grand Prixu, te bio drugi u Austriji i osim toga nije imao nekog većeg uticaja na poredak pa se tiho povukao na kraju sezone kao što je i najavio.
Neko vrijeme vodio je kampanju Grand Prix Vozačke Asocijacije za poboljšanje sigurnosnih standarda, ali kako nije dobro podnosio birokraciju, povukao se na Novi Zeland. 1980. vratio se utrkama touring automobila.
4. oktobra 1992. usmrtio ga je infarkt dok se nalazio za volanom BMW M3, na Bathurst 1000 u Australiji.
Profil: Dennis Hulme
