Prethodno

«Imali smo jedan razgovor u petak i vidio sam ga opet u nedjelju ujutro – nakon fatalne nesreće Rolanda Ratzenbergera. U to vrijeme bio sam sa mnogim ljudima u Renaultovom motorhomeu. Znate kakav je Ayrton inače bio – iz garaže bi pravo otišao u motorhome, ali tog jutra bio sam veoma iznenađen jer je bio usred svih tih ljudi, što obično nikada ne bi napravio, samo da bi došao do mene. Popričali smo i zaista se trudio biti fin i prijateljski raspoložen.»

«Zatim sam ga nakratko vidio u garaži. Nisam mu želio smetati, ali znao sam da je želio pomoć, da je trebao nekoga. To je bilo očigledno. Trebali smo opet pričati naredne sedmice...»

Sennin pogreb obavljen je u Sao Paolu, četiri dana kasnije i Prost je bio jedan od brojnih vozača koji su prisustvovali. To nije bila naročito teška odluka za donijeti, osim u jednom pogledu.

«Znao sam da želim ići, ali Ayrton i ja smo imali takvu zajedničku prošlost da nisam zaista znao kako će to Brazilci vidjeti: da li će biti uzrujani ako dođem, uzrujani ako ne dođem ili šta? Dan nakon nesreće bio sam u Parizu i nazvao me dobar prijatelj Jean-Luca Lagaderea (šefa Matre). Njegova žena bila je Brazilka i tražio sam njegov savjet. 'Imam spremnu kartu', rekao sam, 'ali šta misliš da bih trebao napraviti?' Rekao mi je da definitivno trebam ići, da bi Brazilci to željeli. Nije me niko morao tjerati – zaista sam želio ići – a on me dodatno ubijedio. I sada znam da bih žalio do kraja života da nisam otišao.»

«Nije bilo nikakvog neprijateljstva prema meni u Sao Paolu – naprotiv. Još uvijek sam sve vrijeme u kontaktu sa Ayrtonovom porodicom; dan nakon sahrane njegov otac pozvao me na farmu i dugo smo pričali. Viđam i njegovu sestru jako često, pomažem koliko mogu fondaciji.»


«Ayrton je zasigurno bio daleko najbolji vozač protiv kojeg sam se ikada natjecao. Bio je bez premca najposvećeniji vozač kojeg sam ikada vidio. Iskreno, mislim da je najbolji vozač ikada, u smislu primjenjivanja inteligencije, Niki Lauda, ali ukupno gledajući Ayrton je zaista najbolji. Bio je veoma uspješan u svemu što mu je bilo važno, u svemu što je zacrtao da postigne.»

«Ustvari, mislim da nije nemoguće da bismo s vremenom postali prijatelji. Dijelili smo zaista mnogo i jedno se nikada nije promijenilo – čak i kada je naš odnos bio u najgorem stanju – a to je poštovanje koje smo gajili jedan prema drugome kao vozačima. Mislim da nijedan od nas nije mnogo mario o ostalima. I bilo je prilika kada smo se zaista zabavljali. Ne prečesto, ali...»

«Bio je jednostavno čudan. Sjećam se, 1988. morali smo prisustvovati Geneva Motor Showu za Hondu; to je svega oko 40 km od moje kuće pa sam ga pitao da prvo svrati kod mene na ručak, pa bismo se zajedno tamo odvezli. Došao je u moju kuću – i spavao dva sata! Jedva da je progovorio.»

«Onda, nakon ručka, izašli smo na šetnju i još uvijek se jasno sjećam našeg razgovora. Volio sam pričati s njim: nekada je to moglo biti dosadno ukoliko je neprestano pričao o nečemu, ali obično je bilo fascinantno. Da, mislim da bismo i postali prijatelji na kraju. Onda kada više nismo bili rivali sve se promijenilo.»


«Danas kada se osvrnem na te dane pomislim, 'Bože, šta je to bilo? Zašto smo prolazili kroz sve to?' Nekada se to činilo kao loš san. Možda zato što smo obično bili toliko ispred ostalih da su problemi među nama bili neizbježni, ali zašto je morali postati tako otrovno – zašto smo morali tako živjeti? Imao sam običaj reći ljudima, 'Vi ste fan Ayrtona Senne? Dobro, to je uredu – ali molim vas nemojte mene mrziti!' Bilo je isto i sa novinarima.»

«Pritisak je bio ogroman... Kada bismo sve to morali ponovno proći, mislim da bih rekao Ayrtonu, 'Slušaj, najbolji smo, pustimo sve ostale!' Sa mnogo inteligencije, mogao je to biti tako dobar san. Ipak, i ovako kako je ispalo, bila je to fantastična priča, zar ne? I mislim da nam na neki način, malo od toga danas nedostaje.»